Tko, što, šta

U indoeuropskom prajeziku postojao je korijen *kwo-, kwe-, fem. kwā; gen. kweso, instr. kwī za zamjenice, iz kojega su se razvili primjerice latinski “quis” ili engleski “who”. Potonji je slučaj zanimljiv jer je analogan. Naime, vrijedio je takozvani Grimmov zakon, koji je na početku riječi (i nakon naglaska) glasove p, t i k oslabljivao za jedan stupanj odnosno u pretvarao ih je u f, th i h u germanskim jezicima (npr. three i tri). Tako je germanska zamjenica umjesto k na početku imala h. Znači, hwo (u staroengleskom zapravo hwa) metateziralo se u who jer im je lakše bilo izgovarati. No i danas u nekim engleskim dijalektima čujemo tu početnu aspiraciju pa izgovaraju recimo [hwot] za what.

Ista se stvar dogodila i u nas. Naša je zamjenica bila kъ te joj je dodana pokazna zamjenica to i dobiven oblik kъto odnosno nakon što je ispao poluglas (izgovarao se vjerojatno kao tzv. šva, npr. kao a u engl. a cat) dobili smo oblik kto. Suglasnička je skupina bila atipična pa su Hrvati to metatezirali u tko, a mnogi pogrešno vjeruju da je u kosim padežima ispalo t pa pišu tkoga i slične nebuloze. A paradigma je pravilna: k-to, k-oga, k-omu i slično. Oblik kto danas je sačuvan primjerice u ruskome. Slično se tvorio i oblik čьto, od istoga korijena, samo što je prednji poluglas palatalizirao to k i dobilo se čь. Vokalizacijom poluglasa dobijemo zamjenicu ča u čakavskome, a dodavanjem pokazne zamjenice dobijemo čьto, što je dalo čto, a potom se to č razdijelilo na t i š (afrikate su sastavljene od okluziva i frikativa) te smo dobili oblik tšto te je prvo t ispalo. Sukladno tomu, kaj (izveden iz istoga korijena, samo bez povratne zamjenice i palatalizacije), ča i što etimološki imaju isto počelo, a ostalo se diferenciralo dodavanjem zamjenica, premetanjem i drugim glasovnim promjenama.

U hrvatskome je standardu tko, koga, a u srpskome ujednačeno ko, koga, s ispadanjem. I kad smo već kod toga, dijalekatno sklanjanje zamjenice što bilo je što, šta. Eto kako je nastao taj oblik, od genitiva koji je tvoren analogijom (iz sklonidbe riječi kao što su sto i selo: sto, sta, stu – ostatak toga vidimo u brojevima dvjesta i trista, a u Crnoj Gori i četirista; dvje- je nekoć išlo uz ženski i srednji rod).

Pravi je genitiv zamjenice čьto bio česo (nastao palatalizacijom od kegso > čegso, pa ispadanjem suglasnika g), a potonji je oblik očuvan u dijalektima (čakavica) jer je analogijom prema kogo > koga uzet i oblik čega. Isto kao što je genitiv od kъto > kto > metateza (premještanje) > tko bio koga.