Blog o hrvatskom jeziku, govornom i pisanom. Arhiv tekstova pisanih na dvjema domenama - i nastavak. Savjeti i rasprave o jezičnim problemima. Forum.
Uvijek me raduje kada pročitam da je hrvatska tradicija pisati ne ću. Veliki Hrvati nažalost ne znaju da je rastavljeno pisanje prvi uveo Vuk Karadžić, i to u srpski pravopis i jezik, a u Hrvatskoj su ga slijedili tzv. hrvatski vukovci. Akademici Babić i Katičić tu su činjenicu redovito mudro prešućivali.
Pa hajdemo onda o tim argumentima i pravom jezikoslovlju. Neću je nastalo prije barem tisuću godina tako što je *ne hoću dalo *ne oću (h se izgubilo) pa se to stegnulo u ne:ću. Provedena je i naglasna i morfološka promjena – ne:ću, s kratkosilaznim naglaskom, postalo je néću, s dugouzlaznim. Znači, to više nije negacija ne + glagol kao u ne želim i sl. nego je to dugo ne:- u kojem je stegnuta negacija ne i o- iz *oću.
Isto vrijedi za ne:mam i ni:sam, gdje *ne imam daje ne:mam, a *ne jesam > něsam > nijesam > nisam. U nemam i nisam prefiks opet nije negacija nego stegnuto, dugo ne:-. To se i u naglasku vidi. Zato, stručno gledano, nema nikakvog razloga da se neću piše rastavljeno, što je prije nekoliko desetljeća tumačio veliki akcentolog Stjepan Ivšić, ali nekako se previdjelo.
