Jad i jed

I jad i jed istoga su korijena – jedak (odr. jetki) znači zajedljiv, pakostan, zloban; koji grize, štipa, peče… Od praslavenskog *(j)ědъ nastao je staroslavenski jadъ, što znači otrov. Pa tako imamo jedić, koji kajkavci nazivaju jadič – vrlo otrovnu biljku. A kad smo već kod otrova, maknemo li prefiks (o-trov) i prijevoj (promjenu korijenskoga samoglasnika), postane očito da je riječ nastala od leksema trava. Logično, s obzirom na vrlo jake alkaloide u nekima…

A jad (kako rekoh, otrov) i jesti odnosno jelo imaju isti korijen jer nas otrov pojede iznutra, ne odnosi se to na eventualno kušanje sumnjiva bilja premda je dakako moguće povezati i to dvoje, dogodilo se slučajno ili namjerno. Dodamo li pak tomu staroslavenski oblik glagola jesti – koji glasi jasti – postane nam jasno i kako su nastale jasle.

Dalje, engleski poison dolazi od piti (latinski potare) pa imamo potion kao čarobni, medicinski (dakle lijek) ili otrovni napitak. I pivo su mnogi indoeuropski narodi nazvali prema piti, toliko je uobičajeno bilo (npr. engleski beer dolazi od latinskog bibere, glagola koji za razliku od spomenutoga potare ne podrazumijeva pijanstvo). To je stoga što je pivo bilo mnogo slabije nego danas, uživala su u njemu čak i djeca. Zdravije je bilo da piju pivo nego vodu zagađenu ljudskim i životinjskim fekalijama, pogotovo u velikim gradovima.