Banija i Banovina

Dok na internetu traje rat zbog Banije i Banovine, ne bi bilo naodmet kazati da potonje nije “Tuđmanova izmišljotina”, kako ljudi uglavnom pišu. Bilo je Banovine u javnom diskurzu daleko prije 1992. godine. Vjekoslav Klaić početkom prošloga stoljeća veli: “U Banovini planula je god. 1730. velika buna, i to najprije među krajišnicima. Povod buni dade regulamenat od 15. travnja 1728., koji su časnici drukčije tumačili nego prosti vojnici, koji su držali, da su njim zajamčene njihove pravice i sloboštine. Krajišnici stali su buniti i podanike građanske Hrvatske, naročito kmetove zagrebačkoga biskupa Đure Branjuga i kaptolskoga prepošta Sigismunda baruna Sinerspergha, obećavajući im potpunu slobodu i oslobođenje od svih tereta i dužnosti prema zemaljskoj gospodi. Tako je planula čitava Banovina; pravoslavni i rimokatolici, Srbi (Vlasi) i Hrvati, krajišnici i kmetovi. (…) Buna je potrajala više mjeseci, te su veoma stradali posjedi zagrebačkog biskupa i kaptola. Biskup Branjug i veliki prepošt Sinerspergh više su puta izravno i neizravno nastojali da svoje podanike primire. Kad to nije nikako polazilo za rukom, stadoše tražiti pomoći, da buntovnike silom pokore. Napokon se je biskup u ime svoje i u ime kaptola obratio na sve strane za pomoć. Sačuvano je pismo biskupovo, kojim je zamolio ratno vijeće u Štajerskom Gracu, neka odredi da general hrvatske krajine pošalje 2000—3000 krajiških vojnika, da svladaju ustanak. Jamačno obratio se je i na generala Varaždinske krajine, kao i na grofa Ivana Draškovića; tada banskoga namjesnika u građanskoj Hrvatskoj. Čini se, da su i banski namjesnik i generali uvidjeli, da treba odlučno i brzo ustanak svladati. Podigle se tri vojske: jedna u Karlovačkoj krajini, druga u Varaždinskoj, dok je grof Drašković skupio zemaljske haramije i banderijalne čete. Svega se podiglo deset tisuća momaka. Vojske su 5. lipnja 1731. udarile na Banovinu… ona sela, koja se nijesu pokorila, biše nemilo poharana i spaljena, a imanje kmetova i krajišnika ostavljeno vojnicima, da ga razgrabe. Tako je do kraja uništeno šest sela, po imenu Mošćenica i Budrovec, u kojima su stanovali Vlasi, nadalje Pavlovec, Žuti Potok, Glina i katolički Budrovec, u kojima su stanovali Hrvati.” (Buna varaždinskog generalata i pograničnih kmetova godine 1755.; Zagreb, 1903.)

Argument koji se nastavlja na Tuđmana glasi da je to promijenjeno “zato što Srbi govore Banija”. Vjekoslav Klaić ugledni je hrvatski povjesničar, književnik i muzikolog. Kao obrazovan čovjek, poznavao je povijesna, jezična i druga vrela, nije Banovinu izvukao iz šešira. Tradicionalistima, puristima i sličnim -istima argument je vjerojatno upotreba dulja od stoljeća, a ne navodno srpsko podrijetlo. Ljudi to možda tako tumače, ali Banija je dio hrvatskoga jezičnoga korpusa i ozbiljan bi jezikoslovac znao da Banija nije ništa manje hrvatsko ime nego što je to Banovina.

Uostalom, kad bismo vratili starinska imena toponima, München bi postao Monakov, Bratislava Požun, Tuzla bi postala Soli, Sarajevo Vrhbosna, Ankona Jakin, a Venecija Mleci. Onda, Delnice bi bile Dionice, Split bi bio Spljet (ostaci štokavske diktature!), Davor pak Svinjar, Ploče Kardeljevo, a Pula Pulj. Još dalje u prošlost išlo bi: Trogir > Tragurium, Split > Aσπάλαθος, Ščitarjevo > Andautonia, Pazin > Pisinum itd. Fascinantno, zar ne?