logo

(Gotovo) sve o vokativu

logo

Ovo je svojevrsna kompilacija tekstova o vokativu iz gramatika, jezičnih savjetnika i stručnih rasprava. Dala bi se doraditi i ujednačiti, no tada bi – već ionako preduga – bila doista golema. Ali kraća nije mogla biti zbog mnoštva iznimaka, neusklađenosti mišljenja i stavova te složenosti problematike. Doktorska disertacija mogla bi se o tome napisati.

Komentirajte koliko vam drago. Em znanje nije znanje ako se ne dijeli, ako se ljubomorno čuva – em netko mora vodu i bistriti, a ne samo mutiti.

Nastavci su u vokativu -a, -o i -e, a njihova raspodjela ovisi o deset (jednostavnih) pravila:
1. opće imenice imaju nastavak -o: kućo, pjesmo, domovino, vodo, zoro, zemljo, nogo, ženo, dušo, glavo, ljepoto, daljino, gospodo, planino, slobodo, stijeno, teto, ruko, slugo, zimo
2. imenice tetka, ujna i strina imaju vokativ jednak nominativu kada znače rodbinski odnos. Ali ako im je smisao prenesen, dobivaju nastavak -o: Tetko jedna, baš si se ušeprtljao.
3. opće imenice muškog roda imaju nastavak -o: vojvodo, harambašo, no dopuštaju se i likovi na -a (vokativ je dakle jednak nominativu) – vojvoda, harambaša
4. muška imena koja završavaju na -a uvijek imaju vokativ jednak nominativu: Andrija, Nikola, Ilija
5. višesložna ženska imena osim onih na -ica često imaju vokativ jednak nominativu, ali mogu imati i oblik s nastavkom -o: Marija i Marijo, Barbara i Barbaro, Katarina i Katarino
6. opće imenice na -ica imaju u vokativu nastavak -e: drugarice, sestrice, mamice, tatice
7. ženska imena na -ica također imaju u vokativu nastavak -e: Danice, Dragice, Ivice, Perice
8. imenice koje označavaju i muško i žensko mogu imati oba nastavka, bez obzira na to govori li se o muškom ili ženskom: izdajico – izdajice, kukavico – kukavice, izjelico – izjelice
9. muška strana imena uglavnom imaju vokativ jednak nominativu, no ako su bliska našim sklonidbenim modelima, tradicionalno dobivaju nastavak -e: Johne, Richarde, Williame
10. ženska strana imena dekliniraju se tek iznimno pa je vokativ opet jednak nominativu.

Što se prezimena tiče, gramatičari dopuštaju nominativni lik u vokativu:
1. stranih osobnih (prez)imena (Mark, Harris)
2. naših prezimena na -ac, -ic, -ak, -ek (Barac, Vrabec, Jurak, Tomek)
3. naših prezimena koja su po postanku opće imenice (Ćuk, Kolar, Novak, Skok, Zvonar)
4. prezimena koja završavaju na -k, -g, -h, -c (Ruk, Herceg, Vlah, Žic)
5. prezimena kojima je na kraju samoglasnik (Grba, Vince, Dugi).

Vidimo dakle da je pravilno reći profesore Barče i profesore Barac, nastavniče Novače i nastavniče Novak, gospodine Harrise i gospodine Harris… Ponestaje mi apozicija pa isto vrijedi i za Zeče, Vuče, Kokote, Tico – možete koga tako osloviti, ali i ostaviti prezime u nominativu, nepromijenjeno: Zec, Vuk, Kokot, Tica.
No ako se komu obraćate familijarnije, bolje je upotrijebiti stariji vokativ: kume Miliću; prijatelju Malešu; profesore Mladene. Tu nikako nisam za dvojne oblike. Isto vrijedi i za prezimena bez apozicije ili atributa: dragi Miliću; moj Farkašu; čuj, Novače…

Da bi vam bilo jasnije, vratit ću se na opće imenice. Problem je u tome što nastavak -u, koji u imenica muškoga roda formalno ide samo iza palatala (kovaču, nožu, smuđu, kraju), sve češće prodire u druge vrste pa čujemo i čitamo “Zdravo, Mrazu”, “Kako si, Kosu?” – što je pogrešno. Pravilno je samo Mraze i Kose (isto kao i McLuhane ili Švejče, premda je glasoviti jezikoslovac Ljudevit Jonke u prijevodu romana upotrebljavao oblik Švejku, za što je, mislim, imao dva razloga – prvi je da se prezime ne bi izobličilo do neprepoznatljivosti, a drugi stilematičnost odnosno humor i stilska obilježenost).
Uzmemo li još nekoliko čestih primjera, pravilno je i Tarik i Tariče; Šefik i Šefiče; Predrag i Predraže… Draži mi je drugi oblik, da se razumijemo, ali ako pisac ili govornik upotrijebi prvi, ne prigovaram mu (i ne ispravljam ga).

Nabrojit ću još nekoliko iznimaka zbog kojih dolazi do kršenja starih pravila (i stvaranja novih). To je u jeziku stalna pojava pa se ne treba čuditi zbog narušavanja sustava. Stoga se i javljaju dvojbe u deklinaciji (prez)imena, ali i drugih imenica.

Na osnovi normom priznatih vokativa kao što su konjicu, Otočcu, mućku, pretku, Englezu, Francuzu, ali i dubleta mornare/mornaru ili djevere/djeveru možemo zaključiti da za muški rod vrijedi:
a) imenice na -ic dobivaju u vokativu nastavak -u, baš kao i one što završavaju palatalom
b) taj nastavak imaju i imenice na -čac, -ćak, -dak, -džak, -đak, -tak, -zak (primjerice, mozak ima vokativ mozgu, da ne bi bilo neprepoznatljivo može, kao od bazag – baže. Značenje te riječi danas je, napominjem, neprozirno. Poznato je samo starim našim piscima i leksikografima, a Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku nagađa da je vjerojatno posrijedi bukva, zova ili bazga.)
c) imenice na -sak, -šak, -zak, -žak mogu imati konzervativniji oblik na -e (kao što propisuje Slavko Pavešić: grašče, svešče, Sišče), ali i noviji na -u: grašku, svesku, Sisku
d) etnici i toponimi na -ez, -iz, -uz također tvore vokativ na -u (Parizu)
e) višesložne imenice na -ar, -er i -ir imaju dvojne oblike (zato što je današnje r na mjestu nekadašnjeg palatalnog); recimo leptiru i leptire. Problem su međutim imenice koje ga nemaju (novinar, pionir, kumir, sabor, svemir). Njihov bi nastavak u vokativu bez iznimke trebao biti uobičajeno -e, ali za to treba poznavati povijest jezika i razlučiti što je strana, a što naša riječ. Zato donekle razumijem one što govore novinaru, pioniru, kumiru, saboru i svemiru – ali ih odmah i ispravim pa kažem da je pravilan oblik novinare, pionire, kumire, sabore i svemire
f) imenice kao što su med, svijet, led i let često imaju razgovorni vokativ medu, svijetu, ledu i letu umjesto pravilnog mede, svijete, lede i lete iz istog razloga zbog kojega se u instrumentalu imenica muškoga roda ne provodi takozvani prijeglas (pa imamo Bečom umjesto Bečem) – da se ne ponavljaju samoglasnici u osnovi i nastavku. Držim da je to pogrešno, ali poštujem mijenu kao konstantu svakoga jezika pa bih se dijelom mogao složiti s profesorom Stjepkom Težakom, koji tvrdi da to gdjekad treba dopustiti, ali “samo u poetskim tekstovima, jer je pjesniku u nekom kontekstu određeni suglasnik ili samoglasnik bio nenadomjestiv”
g) imenice koje završavaju na -k, -g, -h i -c uzete iz drugih jezika tvore vokativ bez naših glasovnih promjena, zato da bi se izbjegli alomorfi (izgovorne inačice) koji bi doveli do nejasnoća u značenju. Stoga nemaju nastavak -e, kojem prethodi uobičajena palatalizacija, nego -u: blicu, pacu, tenku, gegu, cehu
h) kratice (akronimi) također u vokativu dobivaju nastavak -u: AEG-u.

Ostavimo li po strani rubne slučajeve homonimije (pojava kada riječi istog oblika imaju različito značenje, npr. kosa = oruđe, vlasi i nizbrdica, strmina) kao što je Rok (ime), rok (vrijeme) i rok (fonetizirana tuđica koja označava vrstu glazbe, etimološki rock) u kojima vokative možemo varirati (Sveti Roče, sveče naš; vojni roče, bližiš mi se – ali i: roku, osvojio si mlade naraštaje), zaključimo da je i u (prez)imenima i u imenicama, gdje god se to može, bolje upotrijebiti “stari” vokativ na -e: boče (od bok), skoče (skok), roče (rok), tlače (tlak), griješe (grijeh, ali postoji i dubleta grijehu), lede (led), mede (med), sniježe (snijeg), briježe (brijeg), teče (tetak)…

Na posljetku, pozabavit ćemo se i imenicama ženskog roda, odnosno nastavcima -a, -e i -o u vokativu.
Načelno se može reći da posljednji nastavak, -o, obično znači pojačanu osjećajnost, dakle stilsku obilježenost. U konvencionalnom, stilski neobilježenom oslovljavanju ženska imena i prezimena imaju vokativ jednak nominativu: Sonja, Dubravka, Ana, Marija, Ljerka. To vrijedi i za oblike s apozicijom, npr. gospođo Petrović ili profesorice Mikić (napominjem i da u takvom obraćanju nije dobro upotrijebiti ime, “zato što je familijarnije”, nego samo prezime).
Odlučimo li se pak za oblike Sonjo, Dubravko, Ano, Marijo, Ljerko – oni će biti stilematični, poetski, veli profesor Težak u raspravi Vokativ jednine imenica e-vrste.
Koje još imenice imaju nastavak -a? Rekoh, one koje označavaju rodbinske odnose (mama, kuma) i one koje su nastale od pridjeva (Hrvatska, Draga, Prepelićka). Njima se mogu dodati i imena životinja (Šarulja, Bijelka).
Treći mogući nastavak, -e, nije toliko problematičan (paradigma se vidi u primjerima ženo, drugarice, strina), ali spomenut ću i to.
Imenice na -ica imaju vokativni nastavak -e kada označavaju žensku osobu (gospođice, učiteljice); kada znače žensko u životinja (magarice, ptičice); kada znače biljku (ljubice, tratinčice) i kada znače nešto malo, nježno (mrvice, zvjezdice).
Nasuprot tomu, dobivaju nastavak -o kada znače štogod neživo ili apstraktno (cjepanico, izmaglico), kada označavaju i mušku osobu (izdajico, pijanico), kada imaju pogrdno značenje (vještico, magarico), kada imenuju dijelove tijela (ruko, nogo) i u prezimenima i toponimima (Desnico, Virovitico). Ali tada su to, opet ističem, u većini stilemi, stilski obilježene riječi određena naboja, pozitivnog ili negativnog. Zato razmislite želite li personificirati neki pojam i svom izrazu dati drugu težinu, odnosno treba li vam neutralan, neobilježen leksem za svakodnevnu upotrebu. Spominjem to jer je javna komunikacija rijetko kad emotivna, afektivna – pretežno je na jeziku, kako vole reći stručnjaci, nultoga kononativnog značenja. Drugo je dakako književnost, gdje se osjećaji i zahtijevaju.

Comments are closed.

logo
logo
Powered by WordPress | Designed by Elegant Themes
error: Alert: Content is protected !!